Kad se u Grad uđe kroz Vrata od Pila – zapadna gradska vrata – odmah na početku Straduna, s njegove lijeve strane, nalaze se CRKVA SV. SPASA i kompleks FRANJEVAČKOG SAMOSTANA MALE BRAĆE. U njihovoj neposrednoj blizini, južno od Velike Onofrijeve česme, uz same gradske zidine smjestio se kompleks SAMOSTANA SVETE KLARE.

CRKVA SV. SPASA sačuvana je u svom izvornom obliku, a kao takva, unatoč nekim gotičkim elementima, jedan je od najljepših primjera skladne dubrovačke renesansne građevine. Ova zavjetna crkva podignuta je odlukom Senata iz 1520. godine nakon jednog manjeg, ali zastrašujućeg potresa, o čemu svjedoči i natpis na pročelju. Građena je od 1520. do 1528. godine, a glavni je majstor bio Petar Andrijić iz ugledne korčulanske kamenoklesarske obitelji. Unutrašnjost crkve krasi slika “Uskrsnuće Kristovo” Pier Antonija Palmerinija, talijanskog slikara koji u prvoj polovici XVI. stoljeća djelovao i u Dubrovniku.

FRANJEVAČKI SAMOSTAN, sagrađen u XIV. stoljeću, a tijekom XV. i XVI. stoljeća dograđivan i pregrađivan, znatno je oštećen u potresu iz 1667. godine. Tada je potpuno stradala i velika samostanska crkva izgrađena u romaničko-gotičkom stilu. Crkva je obnovljena u duhu baroka, a od prvotne crkve u izvornom je obliku sačuvan samo kasno-gotički portal s renesansnim naznakama, djelo dubrovačkih majstora braće Leonarda i Petra Petrovića iz 1499. godine. Klaustar Franjevačkog samostana jedan je od najljepših dubrovačkih klaustara, a izgradio ga je početkom XIV. stoljeća, u kasnom romaničkom stilu majstor Mihoje Brajkov iz Bara. U istočnom dijelu klaustra, u nekidašnjem kapitulu, smješten je samostanski muzej u kojem se uz samostanske umjetnine i dragocjenosti čuvaju i ostaci – vaze, pribor, knjige o ljekovitom bilju, rukopisni recepti - jedne od najstarijih europskih ljekarni (osnovana 1317. godine). Samostan Male braće može se pohvaliti i jednom od najbogatijih i najvrjednijih samostanskih knjižnica čiji fond broji preko 60.000 knjiga među kojima je i 209 inkunabula i dvadesetak iluminiranih kodeksa, a osobito je važna zbirka s oko 2.000 rukopisa. Samostan posjeduje i značajan glazbeni arhiv s oko 10.000 notnih djela.

SAMOSTAN SV. KLARE, najveći i najpoznatiji od svih ženskih samostana u starom Dubrovniku, utemeljen je 1290. godine, a od postanka je bio namijenjen isključivo vlasteoskim kćerima. Porušen u potresu 1667. godine, samostan je ubrzo obnovljen, da bi ga francuske vlasti nakon okupacije 1806. godine, kao i ostale dubrovačke ženske samostane, ukinule pretvorivši ga u skladište streljiva, a zatim i konjušnicu. Krajem pedesetih godina XX. stoljeća samostan je rekonstruiran u svom prvobitnom obliku. Zanimljiv je bivši klaustar s prostranom središnjom placetom i restauriranim trijemom s lukovima. U sredini dvorišta nalazi se i kruna zdenca, vrijedno kiparsko djelo renesanse s izrazito romaničkim reminiscencijama.

CRKVA SV. VLAHA, posvećena dubrovačkom zaštitniku, nalazi se na istočnom proširenju Straduna, središnjem gradskom tgu zvanom Luža. Građena je od 1707. do 1715. godine u stilu venecijanskog baroka, a graditelj joj je, na zahtjev dubrovačke vlade, mletački arhitekt i kipar Marino Gropelli. Crkva je izgrađena na mjestu stare, romaničke crkve posvećene istom svecu koja je, iako pošteđena od velikog potresa 1667. godine, potpuno uništena u požaru 1706. godine. Na raskošnom baroknom glavnom oltaru današnje crkve čuva se vrijedan gotički kip sv. Vlaha od pozlaćena srebra, jedina od brojnih zlatnih i srebrnih skulptura i crkvenog posuđa koja je neoštećena preživjela požar. Na maketi grada koju svetac drži u lijevoj ruci mogu se raspoznati građevine uništene u kasnijem katastrofalnom potresu, pa to djelo dubrovačke zlatarske škole iz XV. stoljeća osim umjetničke ima i dokumentarnu vrijednost.

DUBROVAČKA KATEDRALA - Stolna crkva Uznesenja Marijina, ili Gospa Velika kako je Dubrovčani zovu, u današnjem je obliku i u stilu rimskog baroka izgrađena po projektu talijanskog arhitekta Andee Buffalinija iz Urbina. Gradnja je dovršena 1713. godine, a završne je radove vodio domaći graditelj Ilija Katičić. Današnja katedrala sagrađena je na mjestu nekadašnje romaničke katedrale, raskošne bazilike iz XII. stoljeća koja je teško stradala u velikom potresu 1667. godine, a arheološkim istraživanjima provedenima 1981. godine, u njenim su temeljima otkriveni i ostaci najstarije, dotad nepoznate katedrale bizantskog stila koji pripada kasnoj antici. Unutrašnjost Katedrale resi više kasnobaroknih oltara među kojima se ističu oltar sv. Ivana Nepomuka sagrađen od ljubičastog mramora u nemirnim oblicima austrijskog baroka i oltar sv. Bernarda koji se ističe dragocjenim mozaicima i oltarnom palom, uljem na platnu koje se smatra najboljim djelom dubrovačkog broknog slikara Petara Matejevića. Veliki poliptih “Uznesenje Marijino” na glavnom oltaru djelo je čuvenog Tiziana i njegove radionice. RIZNICA dubrovačke katedrale, prije potresa jedna od najbogatijih u Europi, i danas čuva veći broj relikvijara i crkvenog posuđa od XII. do XVIII. stoljeća od kojih su mnogi rad čuvenih dubrovačkih zlatarskih majstora. Među najznačajnijim predmetima u riznici su relikvijar glave sv. Vlaha u obliku bizantske carske krune ukrašen dragim kamenjem i medaljonima u emajlu iz XII. stoljeća i relikvijar svečeve ruke iz XIII. stoljeća. U riznici se čuva i veći broj vrijednih slika kao što su romaničko-bizantska ikona Bogorodice s djetetom iz XIII. stoljeća, triptih “Poklonstvo kraljeva” antwerpenskog slikara iz druge polovice XVI. stoljeća koji je služio kao prijenosni oltar dubrovačkim poklisarima na putu za Carigrad, a slike s apoteozama Vjere i Mučeništva izradio je Petar Matejević. Nekad je pristup samom blagu bio moguć jedino kad bi se istodobno upotrijebila tri ključa riznice od kojih je jedan čuvao dubrovački nadbiskup, drugi rektor stolne crkve, a treći tajnik Republike.

CRKVA SV. IGNACIJA I COLLEGIUM RAGUSINUM, poznato dubrovačko isusovačko učilište, nalaze se na Poljani Ruđera Boškovića do koje s Gundulićeve poljane vodi monumentalna barokna skalinada izgrađena po zamisli rimskog arhitekta Pietra Passalacque. Nacrt za izgradnju crkve sv. Ignacija izradio je Andrea Pozzo, glasoviti isusovački arhitekt i slikar. Crkva je dovršena 1725. godine, a u njenoj su unutrašnjosti najznačajnije zidne i stropne slike s prizorima iz života sv. Ignacija koje je od 1735. do 1738. godine izradio Gaetano Garcia, sicilijanski slikar španjolskog podrijetla.

DOMINIKANSKI SAMOSTAN, smješten u sjeveroistočnom dijelu grada, na putu prema Pločama, nekad je imao i značajnu strateško-obrambenu funkciju. Stoga je, iako prvotno izgrađen izvan samih zidina, već u XIV. stoljeću njima opasan. Time je ujedno proširen i prostor stare gradske jezgre. Svoj konačan izgled samostan je dobio u XV. i XVI. stoljeću, a znatno je oštećen u potresu 1667. godine. Najljepši dio samostana njegov je klaustar s triforama u gotičko-renesansnom stilu. Gradili su ga domaći, dubrovački graditelji od 1456. do 1483. godine prema nacrtu firentinskog majstora Massa di Bartolomea. Samostanska crkva sv. Dominika jednostavna je građevina na čijoj se južnoj fasadi ističe portal s likom sv. Dominika u luneti i s kipom Krista Spasitelja nad šiljatim lukom u gotičkom stilu koji je izradio Bonino di Jacopo iz Milana oko 1420. godine. U unutrašnjosti crkve ističu se oslikano raspelo sa simbolima evanđelista poznatog mletačkog slikara Paola Veneziana iz XIV. stoljeća, oltarna pala “Čudo sv. Dominika” Vlaha Bukovca iz 1912. godine, propovjedaonica s likovima svetaca iz dominikanskog reda te dva reljefna pokrivala gotičkih sarkofaga iz XIV. stoljeća. U bogatoj zbirci samostanskog muzeja osobitu vrijednost predstavljaju slikarska djela predstavnika tzv. “dubrovačke slikarske škole” Nikole Božidarevića, Mihajla Hamzića i Lovra Dobričevića. Tu su zatim još i platna Santi di Tita “Silazak Duha Svetoga” (1575.) i Tiziana “Sv. Vlaho, sv. Magdalena s Tobijom, arkanđelom Rafaelom i donatorom” (oko 1550.), ikona “Bogorodica s Djetetom” italokretskog majstora Donata Bizamana te “Bogorodica sa sv. Vlahom i sv. Franjom” (oko 1658.) s prikazom Dubrovnika prije velikog potresa 1667. godine. Muzej čuva i bogatu zbirku predmeta zlatarskog umijeća koji su služili za vjerske obrede ili su ih vjernici zavjetno darovali. To su uglavnom kaleži, lađice za tamjan, pokaznice, ogrlice, prstenje, naušnice itd. Među sakralnim predmetima zlatarske umjetnosti posebno mjesto zauzimaju relikvijari. Osobito su vrijedni relikvijar glave sv. Stjepana, prvog ugarskog kralja (XVII. st.) i relikvijar prsta sv. Dominika (XV. st.). Među izlošcima pažnju privlaći i križ srpskoga kralja Stefana Uroša II Milutina s komadom svetog drveta i četiri natpisa na ćirilici, poklonjen dominikancima nakon pada Srbije pod Turke. U muzeju je prezentiran i dio bogatog fonda samostanske knjižnice koja posjeduje čak 239 inkunabula, niz vrijednih starih izdanja i više od stotinu srednjovjekovnih rukopisa (od XI. st. nadalje) od kojih su mnogi i bogato iluminirani.